Broj čestica u svemiru
Kad god noću pogledamo u nebo, u nepregledno more zvezda i njihovih jata, u sneg zvezdane svetlosti, u ledeni beskraj i sve dalje u nedogled, svesni sopstvene sićušnosti, i nesvesno postajemo filozofi. Neminovno nam dolaze pitanja: kako je nastao univerzum? Da li on ima kraja? Da li smo sami u svemiru? I ko smo mi? Koliko je veliki kosmos? I mnoga druga pitanja.
Vratimo se silicijumu. On u jednom kubnom centimetru ima 5⋅1022 atoma. Kada bismo uzeli jedan ingot silicijuma od koga se seku pločice za proizvodnju komponenata (tranzistora, integrisanih kola, procesora), npr. cilindar prečnika 12,5 cm (približno 5 inča) i dužine 20 cm, mogli bismo reći da u ruci držimo približno 1,56⋅1026 atoma silicijuma (tj. sto pedeset šest miliona milijardi milijardi!)Pretpostavimo sada da je cela Zemlja, umesto mora i okeana i svega ostalog, sačinjena od silicijuma. Koliko bi atoma ona sadržala? Kako je poluprečnik zemlje (na polutaru) R = 6378 km (= 6,378⋅107 cm), broj atoma bi bio: Br.atoma = 4/3R 3π ⋅ NatSi =4/3(6,378 ⋅10 7)3⋅ 3,14 ⋅ 5 ⋅10 22 ≈ 5,4 ⋅1046 . Da li je ovo „blisko pameti“? Ako jedan kubni centimetar silicijuma ima 5⋅1022 atoma, jedna hipotetička planeta veličine Zemlje od tog materijala približno bi imala „samo“ 5⋅1046 atoma? Da, to je tačno, jer ne treba zaboraviti da je broj 5⋅1046 izuzetno veliki broj (iza petice ima četrdeset i šest nula).
Kada bismo, dalje, pretpostavili da u celom svemiru ima deset miliona milijardi milijardi milijardi (1034) takvih hipotetičkih nebeskih tela, u celom kosmosu bi približno bilo 5⋅1080 atoma. 1938. god. britanski matematičar i astronom Edington je procenio da u vidljivom delu univerzuma postoji 1,5⋅1079 protona i isto toliko neutrona; po njemu se taj broj, kojim se označava ukupan broj čestica u svemiru, zove Edingtonov broj. Danas taj broj iznosi 1,3⋅1081, a „obuhvata“ sve čestice: i u vidljivom i u nevidljivom delu svemira. To je najveći broj koji postoji u realnom svetu kao mera nečega, i on se nikada neće promeniti.
Kad god se noću zagledao u nebo, vidimo veliko ogledalo prošlosti. Možda većina svih tih svetlucavih stvarčica,više i ne postoji. Mi verotvatno to nećemo saznati. Svetlost u vakuumu putuje brzinom od 3*10^8 m/s...ako je za verovati gsopodi fizičarima ;) što znači da od sunca do nas, ona stiže za nešto više od osam minuta. Sledeći nebeski komšija koji ima dovoljno vodonika i potrebnu temperaturu da isti tremonuklearnom reakcijom pretvori u helijum i time obezbedi nekih desetak hiljada stepenčića se nalazi na 5 svetlosnih godina od zemlje...i tako u nedogled. Svetlost koju emituju najudaljenije galaksije stiže do zemlje za nekih 13 milijardi godina....tako da mi zapravo ne vidimo svemir onakav kakav jeste...več onakav kakav je bio....
Autor Veverac — 06 Dec 2010, 17:42